Dakle, situacija je sljedeća… 2049. je godina. Hrvatska predsjedava Europsko-Azijskom unijom. Srbija i Bjelorusija još pregovaraju za ulazak. Srbi i dalje odbijaju izručiti kriogeniziranog Karadžića i Mladića, a bjeloruski cyborg-predsjednik Lukašenko sa svojim T-1000 robotskim jedinicama guši svaku oporbu u zemlji. Pregovori se prekidaju po 169. put u Srbiji. Još malo pa jubilarni! U Bjelorusiji još nisu ni započeli.

George YXW. Bush VII., kralj Sjedinjenih Američkih Država prijeti kako će zaratiti sa cijelim svijetom, ako se njegovom kraljevstvu ne omogući da na Antarktiku širi demokraciju među carskim pingvinima, i usput okupira zadnji izvor pitke vode na planeti.

Ja imam točno 64. godine. I od ove godine mogu se slobodno prošetat Hrvatskom, jer Hrvatska je od sada bez mina. Teškom mukom, svake godine po pišljivih 25 kilometara četvornih, za ovaj veliki podvig. Bilo je nekih demagoga koji su pričali o nekim fiktivnim planovima kao što je bio onaj «Hrvatska bez mina 2010.», ali naše vlade su se jedna za drugom potrudile kako bi se obistinila vizija AKD Mungosa iz 2006-te: «Ako se nastavi ovim tempom, Hrvatska će bez mina biti tek 2049.»

Iako su mnoge svjetske bolesti istrijebljene, ona koja mene muči još nije. Prostata. Ali sad kako je Hrvatska bez mina, mogu se slobodno u prirodi popišat svakih pet minuta u bilo koji grm ili uz bilo koje drvo, jer Hrvatska je sad bez mina…

A moglo je biti i drugačije, samo da je netko poslušao Edu Maajku:

«Išo bi pecat i u gljive, al' ne znaš đe su mine
nemoj se ić' daleko igrat da ne pogineš sine
moj NARODE, zar ne vidite ovo sranje?
za povadit mine su dosta pare od 3 NJI'OVE kampanje»