I sam sam još šokiran i prepun dvojbenih emocija koje kovitlaju u mojoj mladoj duši. Moje još zeleno ljevičarstvo, i čitanjem svetog trojstva Marxa, Lenjina i Mokowskog još nedovoljno potkovano, po prvi put je ozbiljno ugroženo spoznajom mračne obiteljske tajne. Tajne kakvu bi zlobni mediji poput Indexa mogli iskopati i zauvijek zapečatiti moju još neprocvalu karijeru lijevo orjentiranog novinara, baš kao što su našem predsjedniku zapaprili nekim snimkama tamo nekog stand-up-comedy nastupa sa turneje po zemljama Levanta i Oceanije. Ta snimka je bila tipičan primjer malicioznog i senzacionalističkog novinarskog izvlačenja jednog vica iz konteksta cijelog šaljivog nastupa današnjeg predsjednika. Čovjek se, dakako, zajebavao. Jer tko to normalan, osim u vicu, misli da su Hrvati profitirali priznanjem sila Osovine u Drugome svjetskom ratu? Postoje i moje snimke iz mlađih dana, kad kao desetogodišnjak iskrivljujem usta u naopaki znak Nike-a, iznad mene se koče moje ruke u stavu samorukovanja, a isforsirano pretvoreni glas u poluhijensko režanje izvikuje: "Imamo Hrvatsku." To su bili dani kad sam imao 3 oca - nebeskog, biloškog i ideološkog. Ovog zadnjeg sam oponašao. Snimke se, srećom, daju uništiti. Ali sramotne mračne obiteljske tajne iz prošlosti nikako. Bio je Božić. Komadić slatke blagdanske teleće koljenice mi se topio u ustima kad je netko za stolom uzviknuo: Pa mi tebi Junkyarddawg (da, baš tako me zovu ) stalno zaboravimo reći tko je nama u rodu. - Tko? - upitao sam nehajno ni nesluteći kakva kobna činjenica će upravo šokirati moje mlado biće. -Istinabog to je jako, jako daleki rod, ali ipak... - Pa dobro tko? - THOMPSON... - Zajebavate me? - zabezeknuto ću ja dok je polusažvakana teletina ispadala iz usta nazad u tanjur - Najozbiljnije. Tvoja šukunbaka s moje (mamine) strane je Perković iz Čavoglava na Čikoli. Mali ljevičar u meni je vrisnuo: NOOOOOOOOOOOOO! A mali desničar, za kojeg sam mislio da je zauvijek umro, uskliknuo je u meni : I'M ALIVE! Već tu večer su se osjetile prve posljedice. Društvo moje i ja vani u bircu, ispijaju se pive, lošu muziku zamjenjuje još lošija... Kad odjednom prodorni i monumentalni riffovi AC/DC-a proparaju zvučni prostor. Al' to je trik. Jer riffovi su ejsidisijevski, al' pjesma je mog rođe, Marka Perkovića Thompsona Geni kameni. I počelo me vuć'. Suzdržavao sam se do refrena, al' sam onda pukao na refrenu, ruke su poletile gore, a moj grleni tenorski glas je poletio u more drugih glasova pjevajući: Geni, geni kameni... Vatra gori u meni... Geni, geni kameni... Takvi smo mi rođeni... Uzmi ili ostavi... A ja sam uzeo. Jer krv nije voda. I srce nije kamen. Al' geni jesu.