Ovaj vikend sam zapalio za rodnu Slavoniju. Baka mi je bolesna, a htio sam je vidjeti još dok je živa, i reći joj neke stvari koje su mi na srcu bile. Teško mi je bilo vidjeti tu staricu, koju gledam cijeli život kako teško živi, ali se nikada ne žali i ne miče osmijeh s lica, kako ju je starost konačno svladala i prikovala za krevet.

Sjedio sam pored nje i držao je za onemoćalu ruku, kad sam odjednom primjetio kako je ta njena težačka ruka, sva izraubana od cijeloživotnog teškog fizičkog rada, jača od moje fine gospodske ruke, koja nikada u životu nije morala raditi ono što je njena.

Vraćao sam se nazad u Zagreb, a ta njena ruka mi nije prestajala biti pred očima. Razmišljao sam o toj ženi koja je par godina nakon Drugog svjetskog rata s mužem, mojim pokojnim djedom Tomom, došla iz siromašnog krša Gruda u Hercegovini na bogatu crnicu Vrbanje u Slavoniji. Bez igdje ičega, s jednim dijetetom na rukama, a drugim u stomaku. Njih dvoje i dvadeset prstiju na četiri ruke je bilo sve na što su se mogli osloniti. I bilo bi jako romantično da su se u bogatoj Slavoniji uspjeli obogatiti, no nisu. Moji djed i baka, preponosni da ikad uzmu išta što nisu zaslužili i zaradili, ostali su sirotinja, kakva su i u Hercegovini bili, podignuvši iz te svoje bijede osmero djece.

Vraćao sam se nazad u Zagreb, a ta njena ruka me natjerala na razmišljanje gdje se ja to zapravo vraćam? U kakav ja to grad idem? 

Idem u grad gdje se mrzi Hercegovce, gdje je cijela jedna skupina ljudi prezrena od većine. A zašto? Zato što je šovinistički raspoloženim Hrvatima u Hrvatskoj, nesposobnima da sami riješe svoje probleme, uvijek netko drugi kriv. Jednima su Srbi, drugima je Zagreb, trećima su Hercegovci. No, kako su Srbi Zagreb u ratu jedva okrznuili, trebala je gnjevna masa pronaći dežurnog krivca za sve svoje tekuće probleme. I našla ga je u Hercegovcima. Zašto?

Zbog Šuška i Bandića, i cijele jedne šačice bijednika, koji su prije svega ljudske nule koje su se isto tako mogle roditi bilo gdje, ali su svi oni pošteni i radišni Hercegovci imali tu nesreću da su se rodili baš u Hercegovini.

Forumi i blogovi, razgovori na ulici i u javnom prijevozu, u svojoj  pravednoj borbi za "pravo na grad" i očuvanje Cvjetnog trga, puni su šovinističkog govora mržnje prema "bagri s kamenjara" koja bi se trebala vratiti tamo odakle je došla. Atmosfera je pomalo nalik na onu u Njemačkoj nakon Prvog svjetskog rata, kada Nijemci, beskrajno frustrirani porazom u tom ratu, traže dežurne krivce i nalaze ih u Židovima. Samo čekam kada će netko predložiti da Hercegovci u gradu Zagrebu, po uzoru na židovsku šesterokraku zvijezdu koju su na odjeći nosili Židovi u nacističkoj Njemačkoj, nose trokraku zvijezdu. Onu mercedesovu.

Nisu samo Hercegovci na tapeti, već dotepenci općenito. "Uzimaju nam poslove!", kažu mladi studenti iz Zagreba "Što se ne vrate odakle su došli i ne traže tamo posao? Sve dobivaju preko veze."
U zemlji gdje je previše toga na vezu, možda je teško povjerovati da netko zbog sposobnosti dobiva posao, no s većinom nas dotepenaca je upravo tako. Dok vi "sišete maminu sisu" i nakon 18-te, imate čiste sobe, posteljinu i topli ručak na stolu, nas u isto doba otkinu od svih tih pogodnosti, bace nas u nama nepoznate gradove i kažu: "Snalazi se brajo!" I onda kad navrat na nos pokušavate s 27 godina odrasti i osamostaliti se, e jebiga, mi imamo 9 godina prednosti pred vama. 

Nadam se da i poslodavac, koji mi je večeras ponudio da radim u njegovom mediju, čita ovo što pišem i da je svjestan da će ga svi optuživati kako posao nudi jednom nemuštom i netalentiranom dotepencu iz Slavonije hercegovačko-dalmatinskih korijena.

U prilog cijeloj ovoj mojoj priči ide i nastup Munira Podumljaka u Nedjeljom u 2, gdje se na smiješan način vidi tragikomika hrvatske stvarnosti. Naime, u borbi protiv "hercegovačke" mafije najglasnije je ustao jedan Bošnjak koji nema čak ni hrvatsko državljanstvo(!!!). Dok se oni "igraju Bosne i Hercegovine", domaći puk šuti, nesposoban i bez muda biti ili mafija, ili borac protiv nje.

Stvari su izmakle kontroli, jer vicevi su postali stereotipi, a stereotipi su nas odveli u generaliziranje i generaliziranje nas je konačno dovelo do ove šovenske mržnje prema Hercegovcima. Pedra ćete spaliti, žrtveno janje zaklati, a problemi neće nestati. Ja godinama slušam priče o zlim Hercegovcima i skoro bih i sam povjerovao u njih da nije onih ruku moje bake.

Zato sad javno objavljujem što sam: ja sam Hercegovac u Zagrebu, Zagrepčanin u Dalmaciji, Dalmatinac u Slavoniji, Rom i Srbin u Hrvatskoj... Ja sam sve ono što kao pravi šovinisti mrzite, a ne razumijete.